Nakon što sam rodila i ugledala svoga malog anđela, naravno da sam zaboravila na svu bol. Ali odmah čim su mi ga stavili na grudi, postavila sam si bitno pitanje – hoćemo li zajedno nas dvoje savladati dojenje? Evo kako je to kod nas protjecalo.
Prvi dan sestra dolazi provjeriti moje vitalne funkcije, sve je u redu. Molim za kratku lekciju o hranjenju – jedna od prednosti rođenja u bolnici je pristup svoj stručnosti medicinskih sestara. Bilo je toliko informacija, čak su i grudi namještale prilikom prvih hranjenja.
Ležala sam u krevetu u onom polusvjesnom stanju između budnosti i sna. Uzbuđenje i trauma porođaja i dalje mi prolaze glavom, na isti način na koji se i dalje osjećate kao da ste u automobilu u pokretu nakon dugog putovanja. Sestra provjerava bebu – 2.1 šećera u krvi, neuspjeh – i tjelesna temperatura mu je vrlo niska. Osjećam se kao neuspjeh. Moj sin je hladan i gladan, a ja nemam pojma kako da mu pomognem, osim da ga privijem na grudi i pokušam i ugrijati i nahraniti.
Sestra pokazuje mom suprugu kako davati epruvetu dekstroze i stavlja bebu u dječji grijač dok njegova tjelesna temperatura ne dosegne prihvatljivu razinu. Ona mi također pokazuje kako rukom iz grudi istisnuti kolostrum u čašu i usisati ga u špricu. Morat ću odsad nadopunjavati hranjenje dodatnom sondom kolostruma svaki sat.
Mala porođajna težina znači nisku energiju i umor, što im otežava dojenje, što znači nizak šećer u krvi, a zatim loša regulacija temperature, što onda dovodi do još većeg umora. Briga je dovoljna da me ubije, grudi me bole ali me to ne dira- napraviti ću sve da ga nahranim.
Ipak, grudi i beba uskoro počinju suradnju. Osjećam veliku sreću što se moja beba brzo uklopila i povezala se. On je izvrstan izjelica i spavač i sveukupno sretan mali momak. Nije se osjećao kao iscrpljujuća zamućenost koju su mi drugi opisali. Do sada se osjećam sigurno u našoj novoj obiteljskoj dinamici i radujem se što ću vidjeti kako raste i mijenja se tijekom sljedećih tjedana i mjeseci.…