Ponekad se znam pitati, jesmo li mi žene stvarno toliko pretjerane u svemu naspram naših „boljih polovica“? Pogotovo se to pitam kad vidim kakvu su naši ormari u odnosu na njihove – pucaju po šavovima! I naravno da se onda pitam – da li nam stvarno trebaju sve te stvari?

Prije nekoliko dana bila sam kod prijateljice, došla sam nešto prije šest sati popodne jer me molila da pričuvam njihovu malu curicu od tri godine – tako da oni mogu otići u kazalište, jer nisu bili doslovce od trena kad je prijateljica ostala trudna s njom.

Trebali su krenuti iz kuće oko sedam sati, predstava je bila u osam. Zašto to sve sad pričam? Pa ustvari kao uvod, jer scena koju sam vidjela kad sam ušla u njihovu spavaću sobu me upravo potakla na razmišljanje da li mi žene stvarno pretjerujemo jer je moja prijateljica bila baš onakva kao što mnogi muški pričaju kad se sprdaju i šale na naš račun – ormari otvoreni i sve na pola visi iz njih, krevet krcat stvarima, ona sa tri vješalice u rukama, uspuhana i raščupana viče – nemam što obući! 

Koliko puta sam se i ja znala naći u takvoj situaciji – isti scenarij ali druga glavna glumica. Razlika je samo u tome što sam ja tada bila u panici zbog navodnog nedostatka robe, a ovaj put sam situaciju gledala sa odmakom i ustvari vidjela kako su nečiji ormari krcati svime i svačime i da nedostatak robe nije nigdje drugdje nego u našim glavama.

S druge strane, imamo naše divne i krasne muškarce čiji ormari nisu nikakav problem, jer ako ih i imaju krcate (ponajviše zato jer smo im mi napunile sve i svašta u njih), nekako mi se čini da vječito nose jedne te iste dvije – tri stvari. I da li ih zbog tog išta manje volimo? Ne! A ormari im izgledaju sasvim u redu i nikad ne viču fanatično ispred njih – nemam što obući!